U Mazatlan-u smo proveli punih pet dana. Voljela bi da mogu reć da smo uživali ko mala djeca ili da smo se u nekom smislu proveli vrhunski, ali nismo. Zbog jednog razloga: tropskih vrućina.
Već čujem pametovanja svojih najmilijih da što smo mi mislili da idemo na sjeverni pol i tako dalje i tako dalje. Sve to stoji, iako ono što smo doživjeli u Mazatlan-u je bilo "pretropsko" i za lokalne ljude.
Mjesto na kojem smo prelazili granicu između SAD-a i Meksika zove se Nogales. Grad Nogales je prepolovljen na dva grada zbog graničnog zida, jedan je Nogales američki, drugi meksički. Naša destinacija je bio kolodvor u meksičkom Nogalesu, đe smo se namjeravali prebacit na drugi autobus za Mazatlan (vrijeme transfera na autobusnim kartama je bio 20min).
Poslije skoro uru vožnje od Tucson-a, prvo smo se zaustavili u američkom Nogalesu (u pozadini je granični zid):
Nakon tri ispunjena i uzbudljiva dana kod Jennifer, probudili smo se sretni, ali umorni. Jennifer se već spakirala za Winslow, gdje je organizirala veliku proslavu 30e godišnjice mature (muž Mike se planirao nać s njom u Winslow-u). Njen odlazak je značio da je nećemo više vidit kroz dan ipo koliko smo još planirali ostat u Flagstaff-u...
Nakon dugog dana i duge noći digli smo se jednako rano kao i dan prije. Jennifer nam je pripremila doručak i dva cjepiva za gripu. Najbezbolnije cijepljenje ikad!
Osim upoznavanja i najudaljenijih članova Brianove obitelji, razlog posjeta Flagstaff-u je i moja želja da posjetimo Grand Canyon i Meteor Crater. Ko mala sam ih gledala na slikama u enciklopedijama, a poslijednje dvije godine provedene istražujući ovakve prirodne fenomene samo su doprinjele znatiželji... Brian ih je imao sreću posjetiti već dva puta.
Kliknite ovdje za ostatak teksta...
Nešto iza podne, 21.9.2009., nastavili smo vlakom iz Venture prema Los Angeles-u. Tu smo završili naš tour de zapadna obala SAD-a sve via vlakom i s tim ispunili jedan od milijun naših putujućih snova. U Los Angeles-u smo imali priliku promatrat ubrzanost života na glavnoj željezničkoj i autobusnoj stanici, Union Station, nekih predugih uru vremena.
Kad smo se ponovo ukrcali na vlak u kasnije poslijepodne ostalo je još dovoljno sunca da se pozdravimo sa Los Angeles-om i obalom Kalifornije, te krenemo u mrak u pravcu istoka prema Arizoni i našoj destinaciji, Flagstaff. Mene je vlak brzo uspavao, a Brian je ostao budan još neko vrijeme pisajući i čakulajući sa ostalim putnicima.
Kliknite ovdje za ostatak teksta...Vlak iz San Jose-a za Santu Barbaru je protekao odlično. Vrijeme je prolazilo brzo i ukupnih osam sati skoro nismo ni osjetili (Brian je nakon po puta u nevjerici rekao: "Još samo četri sata!").
Putem smo prošli kroz zaštićeni park prirode, u kojem smo imali prilike senjat egzotične ptice i morske vidre.
U San Jose-u, raširenih ruku nas je dočekala Ksenija.
Sve isto ka i prije, samo smo koju godinu starije, možda malo odraslije...
Kliknite ovdje za ostatak teksta...Putovanje je počelo!
