Prvo Javljanje
09/11/2009 at 21:00 od (45.590832, -122.600281)
Putovanje je počelo!
Brian i ja smo napokon krenuli u srijedu, 9.9.2009.
Taj prvi dan smo se još uvijek nervozno pakirali. Ne zbog putovanja, nego zbog utakmice Engleska - Hrvatska. O njoj radije ne bi puno. Iz nje smo izvukli jedinu pozitivnu činjenicu da je poraz od Turske bolio više.
Poslije utakmice trudili smo je ne spominjat i vratit se u našu eminentnu stvarnost odlaska iz Seattla za južne krajeve. U Seattlu smo proveli nezaboravne tri godine, zaljubili smo se u ljude i kulturu grada skoro od prvog dana. Tu imamo bližu obitelj i divne prijatelje. Ovaj grad je snažni kandidat za naš budući dom. Ako mu nešto fali onda su to obitelj i dragi ljudi iz Dubrovnika i Chicaga...... i picigin.
...
Uru vremena nakon zadnjeg zvižduka suca u Engleskoj, Brian i ja smo ukrcavali torbe u Terezin auto (Brianova mama). Na putu za vlak smo pokupili Chipa (Brianovog oca). Na stanicu smo došli knap, jer drugačije u nas baš i ne ide, i prije nego smo se snašli već smo mahali Brianovima sa platforme pred ukrcaj na vlak.
Mislim da sam bila preumorna za velike emocije. Već dva puta ove godine mi je oproštaj teško pao. Prvi put kad sam se odvajala od Briana na duga dva mjeseca u Hrvatskoj. Drugi put kad sam se odvajala od svojih najmilijih u Hrvatskoj i propustila još jednom vidit brata. I taj pozdrav još uvijek boli, koliko god se veselila svemu što slijedi. I mislim da je Brian osjetio težu nostalgiju dok smo se pakovali i kad smo se pozdravljali sa njegovima. To je valjda tako sa životnim putovanjima, želiš ić, a ne želiš napustit...
...
Vožnja u vlaku je iskustvo koje se ne može dočarat riječima. Za nas nema boljeg načina kopnenog putovanja i zbog romanse vezane uz povijest takvog putovanja, i zbog neupitne udobnosti i nezaboravnih pogleda. Čim smo krenuli, nazdravili smo sa tatinom kobasicom (nema ukusnije kobasice na svijetu) i uživali u južnoj obali Puget Sound-a. Tri sata kasnije, oko 9 naveče, Brianovi baba i đed su nas dočekali u Portlandu.
O kuhinji Brianove babe mogu se pisat eseji. Najeli smo se ko mala djeca, ismijali i legli u neka doba. Sutri dan su nas posjetili dundi, tetke i rođaci, kako je ko čuo da smo u gradu. Svi su nas obasipali najboljim željama i samo otežali onaj osjećaj odlaska. Nastavili smo jest ko mala djeca. Jedan dundo (uncle Mike) nas je odveo do njegove osamljene kuce na rijeci i dao nam savjete, brošure i knjige o mjestima koje je posjetio, a kroz koje ćemo i mi proć. Drugu noć smo proveli kod tetke (aunt Shelly). Pripremili su nam spontanu veliku večeru, pozvali širu obitelj i što više dodat. Njihova pažnja, ona obiteljska zabrinutost i iskrene dobre želje su nam itekako godile. (Uživali smo toliko da se nismo ni sjetili slikavat te večeri).
Dan kasnije, 11.9.2009., kad ovo pišem, već smo na vlaku za San Jose.
Nazdravili smo sa još jednom kobasicom, izvukli fotelje na kojima "sjedimo" i ponovo uživamo u još fascinantnijim pogledima. Zamislite tisuće metara visoke planine, zelenilo i željezničke tračnice što prolaze kroz tunele i visoke drvene mostove. Na mostovima je bolje ne gledat dole, ali pogled sa strane je da ti stane dah.
Dok ovo pišem već smo ušli u mrak ove noći, lagano ljuljanje me polako baca u san i s njim završava i ovo prvo javljanje.
Kseniju i Sandu nisam vidila skoro dvije godine, jedva ih čekam opet zagrlit... sutra ujutro...