San Jose i Jezero Echo
09/17/2009 at 20:00 od (37.359165, -121.924164)
U San Jose-u, raširenih ruku nas je dočekala Ksenija.
Sve isto ka i prije, samo smo koju godinu starije, možda malo odraslije...
Iako umorni nakon 20 sati u vlaku, prvi dan smo uspjeli provest nekoliko sati sa Ksenom i Sandom vozeći se okolo San Jose-a u potrazi za njihovim budućim stanom. Rano ujutro sutri dan smo sjeli u Ksenijin auto i krenuli u pravcu Echo Lake-a, jezera u planinama Sierra Nevada. Sanda nam se nažalost nije mogla pridružit zbog, a čega drugog nego, posla.
Nakon par sati vožnje i popriličnog broja hrvatskih pjesama došli smo do Echo Lake-a...
Putovanje na Echo jezero je bilo kulminacija par planova... Matt, momak čiji roditelji posjeduju "kabinu" (drvenu kuću) na Echo jezeru je poklonio Brianu i meni odmor u toj kabini kao dar za vjenčanje. Također, Brianovi najbolji prijatelji sa Northwestern-a (Matt, Ben i Goose), i Brian, su proputovali cijeli zapadni SAD kroz dva-tri tjedna prije pet godina i željeli su se ponovno okupit prije našeg odlaska za Južnu Ameriku.
Još su nam se pridružili Shu, cura sa mog plivačkog tima na Northwestern-u, Keith, njen momak, i naravno, Ksenija, jer je ovo bilo i naše malo okupljanje.
Ukupno smo proveli tri divna dana na jezeru. Hedonizam mi je zamutio pamćenje točnog slijeda događaja tako da slijedi samo sažetak raznih momenata... nadam se da će slike dočarat ostalo.
Slike kabine i oko kabine:
Slika Briana kad je, u neko doba dana, izgubio sve brige svijeta:
I ja s njim:
Što se tiče ostalih "aktivnosti" kako bi kome palo na pamet igrali bi na karata, uživali u suncu, veslali u kajaku, spravljali obroke, spavali, čitali, čakulali, šetali se po obližnjim stijenama, sjekli drva za grijanje, grijali se vatrom kad bi padala noć...
...
Ponovno vidit i ležerno čakulat sa Ksenijom u tišini dana je bio pravi užitak. Kao i slušat prijatelje sa Northwestern-a o novostima i planovima u njihovim životima. Naravno, preživili smo bar jedan teški napadaj smijeha i milijun blažih oblika. A po dobrom starom običaju, razbibrigom su kumovale karte. Glavna atrakcija je bila treseta. Matt je prvi izrazio želju da mu objasnimo pravila. Malo pomalo, polako smo naučili svih da igraju i mogu reć da su nas iznenadili koliko su brzo hvatali konce, ali ipak ne dovoljno brzo da nas ugroze kad bi mi bile u paru. Ne moram ni spominjat naše pobjedonosno hihotanje.
Slika Amerikanaca đe igraju tresetu (par momenata kasnije Brian je "tuko" partneru Benu):
Vrijedno spomena je i jedno od lijenih jutara kad smo odlučili poć do granice Kalifornije i Nevade na obali obližnjeg jezera Tahoe. Nevada i Indiana su jedine države unutar Sjedinjenih Država gdje su kasina i kockanje dozvoljeni (kao i na Indijskim rezervatima koji se smatraju Autonomnim Ovisnim Državama). Samo par koraka od granice s Nevadom ušli smo u kasino Harrah i potrošili po dolar-dva simbolično označivši ovaj izlet.
Zanimljivo je da kad god posjetimo kasina, uvijek nam zaprijeti opasnost od depresije. Naravno da se ljudima posreći i da je možda lijepo provest jednu-dvije večeri okušavajući sreću, ali sve je super dok ne pogledaš oko sebe i vidiš da je većina ljudi tu često i da ih "sreća" ne mazi...
...
Daleko najimpresivniji događaj kroz ova tri dana je bio kad smo se Matt, Brian i ja odlučili popet na obližnji vrh visok ~2500m (nekih 300injak metara poviše kabine). Izazov je bio takav da ostatak ekipe se ili nije usudio ili nije imao adekvatne teniske.
Samo penjanje je bilo poprilično strmo, dovoljno da smo većinu vremena proveli penjajući se sa sve četri, ali ipak dovoljno ravno da se strah od visina pojavio tek par puta. Rijetki zrak i loša forma su sigurno bili otežavajuće okolnosti, ali je zato svaki pogled prema dole bio toliko slađi.
Cijelim putem se nisam mogla otet dojmu da nema djeteta na svijetu koje ne bi uživalo "verajući" se po ovom brdu. Ako moram, mogla bi ga usporedit sa brdom iznad Čepikuća, samo puno većim i heterogeničnijim, sve od šumskih puteljaka do ogromnih strmih i ravnih stijena. Zamislite te sreće povratka u dječje dane skakutanja po stijenama. Kad smo naizgled nemoguće penjanje činili mogućim. Kad smo se osjećali na vrhu svijeta iako smo bili svega 20 metara poviše babine kuće i bar još 100 metara ispod sićušnog vrha u Primorju.
Ovaj put smo se popeli i više od najvišeg vrha u Hrvatskoj i iako nikad nisam imala ambicije za visinama, pogled na kraju penjanja je bio višestruko isplativ. Da nisam bila u strahu zbog visine, skakala bi od sreće. Ovako sam imala samo prestrašeni osmjeh od uha do uha.
I par slika na povratku niz planinu:
I za kraj nekoliko slika sa kajaka slikanih zadnje jutro:
...
Na povratku sa Echo Lake-a, još puni dojmova, žurili smo nazad da bi naručili porciju bureka i čevapa prije početka Ksenijinog posla u četri popodne. Zaustavili smo se usred farme vjetrenjača zbog prometne nesreće ispred nas. Nastavili smo tek nakon što je helikopter iznio povrijeđene.
Unatoč zaustavljanju, ipak smo stigli naručit čevape za ručak u zadnji tren. Bureke smo ostavili za večeru, ali umjesto njih cimer Ksene i Sande, dok su one radile, je napravio pravu feštu od Hrvatske večere: juha od povrća sa govedinom, gulaš i rizi. Cijela tijela su nam bila topla i sretna, a bureci su preživjeli do sutrašnjeg dana...
Tu večer, kad su se Ksena i Sanda vratile, svi smo bili preumorni za bilo kakvu zabavu i jedino pravo riješenje je bio krevet (težak je ovaj odmor)... ujutro su slijedili pozdravi i nadanja da će uspješno riješit papire i posjetit nas na našem putovanju kroz južne krajeve.
Nakon ove slike, Sanda je ponovo morala na poso, a Ksena nas je odvela na željezničku. Nikad nije lako reć zbogom dragom prijatelju, i tako je bilo i ovaj put. Sva sreća da se okrenila i pošla prije više riječi...