Grand Canyon
09/24/2009 at 22:00 od (35.140278, -111.672218)
Osim upoznavanja i najudaljenijih članova Brianove obitelji, razlog posjeta Flagstaff-u je i moja želja da posjetimo Grand Canyon i Meteor Crater. Ko mala sam ih gledala na slikama u enciklopedijama, a poslijednje dvije godine provedene istražujući ovakve prirodne fenomene samo su doprinjele znatiželji... Brian ih je imao sreću posjetiti već dva puta.
...
U srijedu, 23.9.2009., digli smo se rano, oko 6. Jennifer nam je ponovo ponudila njeno auto, ali Brian nije htio ni čuti. Planiranih stotine milja predstavljaju dovoljan rizik da je bolje taj rizik prebacit na auto koje nikome od nas ništa ne znači. Uputili smo se u rent-a-car. Tamo smo preuzeli najjeftiniji uzorak, Pontiac Vibe, i prekrstili se prema prvoj destinaciji, najpoznatijem kanjonu na svijetu i prema mnogima, najvećem (jedino nepristupačni kanjoni Himalaja predstavljaju konkurenciju).
Vozili smo se nekih uru vremena kroz manje više ravnu pustinju (sa niskim raslinjem). Planine oko Flagstaffa i po koje brdo razbijale su nepreglednu ravnicu (koja je za moje oči ipak bila nešto novo).
Prije ulaza u Grand Canyon Nacionalni Park, zaustavili smo se u posjetiteljskom centru. Kupili smo karte za ulaz u park i za gledanje filma o kanjonu u poznatom IMAX kinu (u ovim kinima ekran je poprilično velik, 22x16m). Brian je gledao isti film prije 15ak godina i čvrsto ga preporučio i meni. Ispostavilo se da je 15 godina poprilično dugo vremena u filmskoj industriji; film je bio dobar, ali nije bio ni blizu onakav kakav su ga reklame i Brian opisali.
Izašli smo iz kina i potegli još nekoliko milja po pustinji bez ikakvih indikacija o kanjonu ispred nas. U jednoj okuci prema desno, na našoj lijevoj strani odjednom se otvorila rup(etin)a u zemlji.
Višesatno divljenje je počelo. Parkirali smo se prvom prilikom, prešli ulicu i stâli zapanjeni nekoliko minuta. Sljedeća reakcija je bila da slikam apsolutno sve oko sebe, ali nema te slike koja može dočarat veličinu i istinitu grandioznost ovog mjesta. Kanjon, izrezan rijekom Colorado, je bio toliko ogroman da su nas oči potpuno varale o udaljenostima. Druga strana, ona sjeverna, je bila nekih 15km daleko, a dubina ispod nas je bila visine Velebita (1850m). Sami kanjon je dug 450km, a mjestimično širok i do 29km.
Nakon početnog privikavanja na istinitost okruženja, nekoliko sati smo proveli hodajući i vozeći se uz sam rub kanjona.
Posjetili smo i obližnji muzej i ruševine Indijanaca Tusayan, koji su živili uz rub kanjona prije dolaska bjelaca.
Iako se nismo mogli zasitit pogleda, negdje oko 3-4 ure bilo je krajnje vrijeme poć u nove pustolovine. Na izlazu iz parka krenuli smo drugačijim putem doma, onim koji će nas odvest do ruševina Wupatki Indijanaca. Sreća je tako htjela da je ova vožnja ponudila i puno više.
Put ispred nas je bio okružen golom pustinjom, sa izrezanim kanjonima i raznim toplim bojama u daljini.
Stali smo na "pjacu" Navajo Indijanaca i iznenadili se kvalitetom ponude nakita od dragih kamenja i raznih ukrasnih materijala od keramike. Obično su suveniri skupi i nekvalitetni, a tu smo doživjeli upravo suprotno.
Nakon obilaska pjace, prošetali smo se do obližnjeg kanjona Male Rijeke Colorado, također u sklopu Navajo rezervata. Ovaj kanjon nam se svidio možda i više nego Grand Canyon, ne zato što je veći nego možda baš zato što je manji; bilo je lakše pojmit njegovu veličinu, a litice su mu bile još vertikalnije. Uz malo fizike, na osnovu vremena potrebnog da kamen ispušten iz naših ruku nađe dno kanjona, izračunali smo da je dubina kanjona direktno ispod nas bila oko 400 m. Brrrrr.
Sljedeća stanica je trebala bit ruševina Wupatki Indijanaca, ali nismo mogli ne zaustavit se kraj Lomaki ruševina. Spontano smo se zaigrali Indijanaca i zamišljali kako bi bilo hodat 10 km do najbliže rijeke po litru vode (pustinja je vruća preko dana, a kiše rijetke).
Malo smo se zanijeli u obilasku i morali preskočit par ruševina da bi stigli do Wupatki prije mraka.
Kad smo došli do Wupatki svi su posjetitelji bili na odlasku, tako da smo mogli uživat privatnost sa višestoljetnom nastambom taman u suton.
Na prvi pogled najuočljivija je bila zgrada od 100 soba.
Takodjer su izgradili, kako sam ih od mila nazvala, dva "gumna". Tu bi se Indijanci okupljali predveče za vrijeme ceremonija i raznih igara.
Zanimljiva je bila i rupa u zemlji kroz koju je puhao jak vjetar. Rupa je u biti bila vrh pećine ispod naših nogu, a vjetar je puhao zbog velikih promjena temperature između noći i dana koje stvaraju razliku u pritisku zraka unutar i izvan pećine. Vjetar je rezultat prirodnog izjednačavanja tog pritiska...
Kad je sunce odlučilo zamračit ovaj prepunjen dan, uputili smo se nazad prema Jennifer-inoj kući.
Ono što nismo uspjeli vidit pod svijetlom dana je Sunset Crater, vulkanski krater. Ali uz pomoć mjeseca smo uspjeli nazrijet njegov obris (nismo ga uspjeli slikat).
Kad smo došli doma, Jeniffer nas je dočekala sa večerom i iako smo planirali jednako ispunjen sutrašnji dan ostali smo s njom čakulat do kasnih sati.