Mazatlan

Marijana pisala 10/05/2009 at 20:00 od (23.166668, -106.26667)

U Mazatlan-u smo proveli punih pet dana. Voljela bi da mogu reć da smo uživali ko mala djeca ili da smo se u nekom smislu proveli vrhunski, ali nismo. Zbog jednog razloga: tropskih vrućina.

Već čujem pametovanja svojih najmilijih da što smo mi mislili da idemo na sjeverni pol i tako dalje i tako dalje. Sve to stoji, iako ono što smo doživjeli u Mazatlan-u je bilo "pretropsko" i za lokalne ljude.

Udomaćili smo se u hotelu "Mexico". Hotel je bio jeftin, krevet udoban, sa tušem, ali bez klime, hladne vode, čistoće i sa po kojim žoharom. Većinu vremena u hotelu smo proveli na vanjskom hodniku ispred sobe đe je puhao jedva osjetni povjetarac.

Osvježenje smo potražili jedno od prvih jutara tako što smo se pridružili svakojutarnjoj grupi "plivača" na sjevernoj plaži grada. "Plivači" su uglavnom plutajući stariji ljudi koji se dođu jutrima družit u oceanu. Brian i ja smo jedva čekali bućnut se, ali čim smo dotakli plićak, razočarali smo se. More je bilo jednake, i vjerojatno toplije temperature od zraka. Jedva smo otplivali sto metara i prvom prilikom se pokupili nazad u hotel.

Osim problema sa sveprisutnom vrućinom, ostatak našeg života u Mazatlanu je bio za pet. Istražili smo stari grad uzduž i poprijeko, ali hrana je odredila najdraže nam mjesto, centralni "mercado" ili pjacu.

Na pjaci smo postali regularni gosti Taqueria Mony, đe smo jeli odlične sendviče od govedine i kokoši.

Postali smo i ovisnici o "aguas frescas", voćnim sokovima, koji su pružali pravo i, osim butiga sa klimom, jedino osvježenje.

Provali smo i skuplja preporučena mjesta, kao Chon restoran, đe smo jeli tacos od rakova i marlina (ona riba sa dugim nosem). Najbolji tacos koje smo ikad jeli.

U gradu smo provali i restoran Panama za doručak. Nestalo mi je superlativa.

Jedan dan smo se odlučili i na šetnju do luke đe smo se barkom prebacili na obližnji poluotok, Isla de la Piedra. Dok je Mazatlan turističko bogatije mjesto, Isla de la Piedra poluotok je tiho selo farmi palma uz plažu. Bilo ga je užitak posjetit.

Opet, užitak nismo poprimili zbog ugodnosti zraka, nego zbog pogleda, hrane i pića.

Pred veče smo se vratili nazad u Mazatlan. Svaka naša "šetnja" duža od po ure bi se protegla u užarenu patnju što se dogodilo na našem povratku... za ne fali i malo smo se izgubili. Ali na kraju je sve dobro završilo i uspjeli smo pronaći spas u agua frescama.

Od ljudi smo upoznali zubara koji mi je popravio ispalu plombicu. Bio je preporučen na mnogim forumima jer Amerikanci često dolaze u Mazatlan kako bi popravili zube (jako je jeftino, a dobre je kvalitete). Zubar nas je iznenadio brigom i pažnjom kojom je stavio novu plombu, a najbolji dio posjeta su bile njegove preporuke o mjestima za vidit i općeniti interes da nam pruži ugodan posjet Mazatlan-u.

Upoznali smo i još par ljudi, ali samo površno, jer ne hablamo španjolski ko što ga Nikša habla. Nekad davno Brian jest učio španjolski u školi, ali nije lako kad se Meksikanci razbrbljaju, ne znaš ni ono što si možda zno. Ja sam našla utjehu u sklapanju svojih prvih rečenica u obliku pitanja kao: "Koliko ovo košta?" "Đe možemo kupit kruh?" "Odakle ste vi?" Još samo da razumijem odgovore.

"Španjolski bez muke"

Pretpostavljam da nije neko iznenađenje što smo te dane bili bez interneta u hotelu. Naravno, sve dok jedan dan nas gazda nije vidio s laptopima i predložio da se spojimo na bežični signal hotela. Ha! Kako smo uopće mogli pomislit da jedan hotel bez klime i hladne vode, i sa žoharima, nema bežični signal?

I eto, zbog interneta smo ostali dan-dva duže u Mazatlan-u, ali smo svejedno jedva dočekali uć u klimatski tempiran autobus za San Blas (Sveti Vlaho).